Rano djetinjstvo je najkritičniji i najranjiviji period u razvoju svakog djeteta. Djeca koja ne dobiju zaštitu i njegu, vjerojatno će u razvoju, kao i u odrasloj dobi imati emocionalne poteškoće, ma koliko se trudili da kasnije nadoknade izgubljeno.
Privrženost označava emocionalnu vezu između malog djeteta i osobe odnosno osoba koje o njemu brinu upravo zato što je taj, prvi odnos, osnova za kasniju komunikaciju i interakciju između roditelja i djeteta, ali i način na koji će dijete postojati i odnositi se u odnosima sa drugim bliskim osobama u svojem životu (prijateljima, partnerima i na kraju svojom djecom).
Uloga roditelja u razdoblju ranog djetinjstva (posebice prve 3 godine života) neizmjerno je važna. Način kako roditelj brine o djetetu ima značajan utjecaj na razvoj djeteta.
Već u dobi od 6 mjeseci majčina usklađenost s dojenčetom počinje ga učiti koja su emocionalna stanja prihvatljiva za druge ljude.
Majčini strahovi, želje, ideje o prikladnosti, osjećaj srama i vlastite fantazije postaju važne te određuju koji aspekti djetetove ličnosti će se poticati i razvijati, a koji će se potiskivati i nestati.
Majka koja se uživljava samo u određeni dio djetetovog unutarnjeg života - koja vrednuje npr. samo njegovu pobuđenost, angažman i aktiviranost, a ne i pasivnost, ili koja obraća pažnju na dijete samo kad se ono osjeća loše, a ne i kad se osjeća dobro - pokazuje djetetu koji dio sebe treba pokazivati u interpersonalnim odnosima. Svojim ponašanjem i reakcijama mu također pokazuje da ga razumije ili ne razumije te može li svoje osjećaje dijeliti s drugima.
Usklađenost majke i djeteta se smatra osnovom za sve aspekte psihološkog razvoja djeteta te utječe na vrstu privrženosti koju dijete razvija prema majci.
Kvalitetna briga od strane majke, odnosno skrbnika, omogućuje djetetu stvaranje pozitivne slike o sebi te dijete sebe doživljava vrijednim da bude voljeno i kompetentnim, a druge ljude doživljava kao osobe koje će biti dostupne kad su mu potrebne i s kojima može biti blizak.
Dakle, osjećaj sigurnosti koji je nastao iz odnosa privrženosti između majke (ili oca) i djeteta stvara osnovno povjerenje ili nepovjerenje u odnosu, na način na koji će okolina reagirati na potrebe djeteta.
Ovaj odnos je baza na kojoj se grade svi daljnji odnosi i kapacitet djeteta da uspostavi pozitivne i harmonične odnose, u vezama, u braku, u prijateljstvima.
Također, odnos roditelja prema djetetu ima svoje korijene u njihovom ranom djetinjstvu. Stoga se roditelji trebaju sagledavati i u funkciji vlastite povijesti, tj. u ulozi djeteta koje su nekad bili, a ne samo u svojoj roditeljskoj ulozi. Roditelji koji imaju dugu povijest neprihvaćanja i neuvažavanja od strane figura privrženosti (od strane majke, oca), vrlo teško stvaraju odnose povjerenja s drugim ljudima. Oni su odrasli znajući da njihove potrebe neće biti zadovoljene, da će ih značajni drugi odbaciti, prema njima se ponašati neprijateljski ili im biti psihološki nedostupni. Sebe doživljavaju kao nepotpune, bezvrijedne i nesposobne. Zato je dobro da i roditelji koji ne uspijevaju uspostaviti emocionalno blizak odnos i dobru komunikaciju sa svojom djecom, uz stručnu pomoć koju potraže za djecu, također povežu i svoja emocionalna iskustva iz prošlosti sa sadašnjim odnosom prema vlastitom djetetu.
Za razvoj sigurne privrženosti, a kasnije i bliskog emocionalnog odnosa sa djetetom važno je da se pitamo dvije stvari:
Što je ono što je potrebno mojem djetetu?
Što je ono što je meni potrebno da bih mu to mogao/mogla dati? Često djeci dajemo ono što mi mislimo da je nježnost ili sigurnost ili bliskost ali na način ali na način koji djeci nije potreban i time zapravo zadovoljavamo svoje, a ne dječje potrebe.
Promatrajte svoju bebu, upoznajte ju, istražujte ju i uskoro ćete sve bolje znati što joj treba. Ne brinite, djeca su puna razumijevanja i neće vam zamjeriti ako ponekad ne shvatite odmah.
Vaša psihologinja,
Barbara Tomašić